Koliko je sve relativno u svijetu gastronomije i kolika je snaga medija, najbolje pokazuje najnoviji primjer: novinar velikog New York Timesa u jednom od svojih obilazaka velikog svijeta naleti na mali Mondo, konobu u podjednako malom Motovunu.
Oduševljen onime što je doživio u samoj konobi i prekrasnom Motovunu, napiše da je konoba Mondo vjerojatno jedan od najboljih malih restorana na svijetu u koji nikada nećete dospijeti. I ta je pozitivna informacija o Istri, Hrvatskoj i nezaboravnom danu koji je taj novinar doživio obišla svijet.

A za mali Mondo malo je tko čuo, čak i u Istri. Tu konobu ne možete pronaći ni u etabliranom vodiču Istra Gastro, vjerojatno najozbiljnijem gastrovodiču u Hrvatskoj. Jer, Mondo je uskrsnuo na mjestu donedavno nešto poznatijeg mjesta pod imenom konoba Barbacan, gotovo kultne konobe koja je bila posebno popularna kod posjetitelja Motovun Film Festivala, a godinama ju je držao Nizozemac Roland Guel.

Klaudio protiv Rolanda

Ta je konoba pružala neobičnu kombinaciju istarsko-francusko-irsko-svjetske kuhinje, s obzirom na to da je Guel obišao dobar dio svijeta. U njoj si mogao biti oduševljen, ali i veoma razočaran hranom, posebice ako si očekivao autohtonu kuhinju vezanu uz teritorij, pa su reakcije varirale od hvalospjeva do nerijetko - značajnih pokuda. Posljednjih je godina, otkako je Guel zapravo sve manje dolazio u svoj lokal, kvaliteta postajala sve upitnijom pa je Barbacan ostao samo neobično mjesto na lijepoj poziciji te u vrijeme filmskog festivala
jedno od kultnih utočišta. I ništa više.

U proljeće prošle godine konobu je preuzeo Klaudio Ivašić, 38-godišnji lokalni momak koji već 15 godina pedesetak metara uzbrdo (da, sve se događa na glavnoj kamenoj ulici na ulazu u stari Motovun, prije volte koja vodi na stari gradski trg) ima podjednako kultni kafić Montona Gallery. Taj kafić, s čije se terase pruža spektakularan pogled na dolinu Mirne i okolicu, posjetitelji filmskog festivala jednostavno znaju pod imenom “Kod Klaudija”. Klaudio je tražio novi lokal, namjeravao je otvoriti pizzeriju, a naletio je na Rolanda koji se htio riješiti Barbacana i, eto, našli su se te je ispalo i bolje nego što je Klaudio planirao.

Tako od prošlog Uskrsa nova konoba radi pod imenom Mondo. To je stari nadimak njegove obitelji, tako su zvali njegova dida, da ne bude zabune, iako ni sam pojam mondo, svijet, nije bez veze.

Za 500 stanovnika

U nedjelju, kad smo skočili do Motovuna, nismo imali sreće. Posljednjih se tjedana konoba renovira jer su sanitarije bile u lošem stanju. Uređuje se i staro ognjište koje uopće nije bilo u funkciji, a istarska konoba bez ognjišta je gotovo kontradikcija u pojmovima. Mogli smo samo popričati s Klaudijem i čuti njegovu “viziju”. Pojma nije imao da je nekakav novinar NY Timesa bio kod njega, čuo je da je stvar izašla i ugodno je iznenađen, kako i ne bi bio? Jer, otvoriti konobu u Motovunu, koja bi trebala raditi cijele godine, već samo po sebi zvuči dosta hrabro. Filmski festival, ljeto i pokoji vikend-gost nisu baš jamstvo za cjelogodišnje poslovanje, posebice ako želite garantirati svježe namirnice i kvalitetu. Motovun ima oko 500 stanovnika, cijela općina ih ima manje od 1000, a turizam je tu, bez obzira na to što mislimo, vrlo relativan pojam.

Klaudio je, uostalom, već godinama i predsjednik Turističke zajednice Motovuna koja praktički ne postoji, odavno je bez direktora, a njezin godišnji proračun iznosi tek 30.000 kuna. Iz Motovuna mladi ljudi odlaze jer nemaju što raditi.

- Doista se nešto treba dogoditi da bi se ovaj prekrasan gradić pokrenuo - rekao je Klaudio koji je, za razliku od nekih drugih, upravo zbog toga i za gradnju golf-resorta u podnožju Motovuna. I on sam je u biznisu s nekretninama, surađuje s jednom britanskom tvrtkom. Kad sam ga pitao tko će mu cijele godine dolaziti u konobu, odgovorio je da dosta očekuje od brojnih stranaca, Engleza i Nijemaca, koji su posljednjih godina kupili i obnovili stare kuće u okolici Motovuna i Oprtlja.

 - Takvih kuća ima više od 130, a ti ljudi traže ovakve konobe. Prošle godine dosta ih je dolazilo kod nas - dodao je Klaudio.

Cijela obitelj je uključena u ovaj projekt, a on se uglavnom bavi nabavom i poslovnim stvarima. A kuhinja, pitam ga. To je posebna priča: vodi je njegov šogor, kunjado, Giacomo, Sicilijanac iz okolice Messine, ali glavni kuhar je zapravo mlađahni Slavonac Ivan Orkic, 20-godišnjak koji već tri godine tradi u Klaudijevu fast-foodu u Vrsaru.

Sicilija voli Slavoniju

Neobična kombinacija Sicilije i Slavonije donosi ipak autohtoni istarski meni s primjesama Mediterana. Mnogo koriste sezonske namirnice, sezonski tartufi su obavezni, a dosta su recepata pokupili i od Klaudijeve mame. Kuhinja nije radila pa se, nažalost, nije moglo ništa probati (razlog više da do Monda skočimo za tjedan dana kada otvaraju), ali meni onako na prvo oko nudi domaću paštetu s tartufima, carpaccio sa sirom i rukolom (35 kuna) ili s crnim tartufima (50 kuna), palentu sa sirom i crnim tartufima (75 kuna), zanimljive domaće njoke s tartufom u umaku od hobotnice (85 kuna), biftek u umaku od badema ili oraha (105 kuna) ili s crnim tartufom (155 kuna).

- Osim stalnog menija, svaki tjedan pripremamo i nekoliko novih jela. Imali smo raviole punjene celerom u umaku od hobotnice ili crne njoke u šugu od domaće kokoši - objasnio je Klaudio.

I da se vratimo na početak: Mondo sigurno nije najbolji mali restoran na svijetu, kako su neki protumačili misao novinara NY Timesa, ali lijepo je čuti nešto što ima veze s nama. I dobro je što se na gastrokarti Istre pojavila novost, a izvrsno to što je konobu preuzeo domaći čovjek, netko tko će stalno biti tamo i kome je stalo da stvori i očuva kvalitetu. Sve ostalo pokazat će vrijeme.
Izvor: www.jutarnji.hr