Čovjek negativno utječe na vodene ekosustave i betoniranjem riječnih obala, melioracijama, iskapanjem pijeska i šljunka iz korita te gradnjom hidroelektrana
O vodi ovisi život na Zemlji. A u rijekama, potocima i jezerima završavaju otpadne vode iz kućanstava i industrijskih postrojenja, građevinski otpad, stari štednjaci, gume, ostaci iz klaonica, pesticidi i umjetna gnojiva s poljoprivrednih polja. Čovjek negativno utječe na vodene ekosustave i betoniranjem riječnih obala, melioracijama, iskapanjem pijeska i šljunka iz korita te gradnjom hidroelektrana.
Energija iz hidroelektrana već se dulje vrijeme u svijetu ne smatra održivom, »zelenom«.
Dokazano je da hidroelektrane, to jest brane i akumulacijska jezera, nepovratno narušavaju ekosustave rijeka i mijenjaju mikroklimu kraja. Ponekad se zbog akumulacijskih jezera moraju iseliti čitava naselja, potapaju se kulturni spomenici, arheološka nalazišta, plodna tla i staništa životinja i biljaka.
Takva opasnost prijeti i žiteljima Kosinjske doline zbog dugogodišnjeg plana gradnje hidroelektrane Kosinj na rijeci Lici. HE Kosinj HEP planira graditi prema Studiji utjecaja na okoliš staroj 20 godina. Prema jednako staroj studiji HEP je prošle godine počeo graditi hidroelektranu Lešće na rijeci Dobri. Posjećene su šume, kanjon Dobre pretvoren je u jezero, uništena su brojna staništa i vrste, a sve za manje od jedan posto hrvatskih potreba za strujom.
U HEP-u ističu da gradnja hidroenergetskih sustava na rijekama stvara uvjete za razvoj poljoprivrede, ribolovnog, lovnog, sportskog i seoskog turizma i ribogojstva, te da podiže standard stanovnika gradnjom prometne i komunalne infrastrukture. Međutim, praksa pokazuje da postojeći hidroenergetski sustavi i akumulacije ništa od spomenutog nisu donijele krajevima u kojima su napravljene.
Pojedina područja na većini hrvatskih rijeka pod zaštitom su države, ali zaštita se u praksi ne provodi. Većina rijeka uvrštena je i u Nacionalnu ekološku mrežu kao područja od međunarodnog značaja zbog iznimno vrijednih staništa i vrsta koje na njima žive.
No, to nije zaustavilo plan da se s ukupno devet lokacija na Dravi i Muri izvadi oko jedan milijun prostornih metara šljunka. Zakonom je zabranjeno vađenje materijala iz neobnovljivih izvora kakvi su postali i rijeke na kojima je sagrađeno niz hidroelektrana.
»Šljunak i pijesak vade se bez obzira na zabranu, a pod izgovorom održavanja i regulacije rijeka, čime se uništavaju sprudovi i pličine, produbljuje korito, ubrzava tok i pada razina podzemnih voda, što je već dovelo do sušenja šuma, a i poljoprivredna proizvodnja je u opasnosti«, ističe Tibor Mikuška, predsjednik Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode. Na Dravi se planiraju i tri oprečna scenarija. Na istom dijelu toka planira se regulacija i kanaliziranje rijeke, gradnja još jedne hidroelektrane, odnosno višenamjenskoga hidrotehničkog sustava »Osijek«, i zaštita prirode.
I ušće Mure u Dravu, zaštićeno kao Posebni zoološki rezervat Veliki Pažut, na udaru je profita. Područje se planira iskrčiti radi gradnje cesta za pristup teške mehanizacije kojom bi se prokopao teren i rijeke preusmjerile u umjetni kanal zbog sprječavanja potkopavanja željezničke pruge Murakeresztur - Gyekenes u Mađarskoj. Zaštitari pretpostavljaju da je zaštita željezničke pruge samo paravan za iskopavanje naslaga šljunka.
»Veliki Pažut veliko je blago Podravine, baš kao što su Plitvička jezera blago Like no, na žalost, javnost to ne zna«, napominje biolog Goran Šafarek koji ondje provodi inventarizaciju vrsta biljaka i ptica.
Rijeka Cetina krški je, pak, biser Hrvatske. Po bogatstvu biološke raznolikosti Cetina još spada među najvrjednija vodena staništa u Hrvatskoj, iako je u njenom slivu sagrađeno pet hidroelektrana, nekoliko akumulacija te melioracijskih kanala, a u rijeku i njene pritoke ispuštanju se otpadne vode. Sve to Cetinu, uz Krku, Zrmanju i Gacku, čini najugroženijom krškom tekućicom. K tomu se još planiraju novi zahvati na iskorištavanju njenog hidropotencijala.
Serijom brana od Peruče nizvodno prekinut je prirodni tok Cetine, pa ribe više nemaju prirodnu vezu duž rijeke.
Iz lijevih pritoka nestalo je čovječje ribice, a na Cetini nema više ni cetinskog raka i vidri. Iz okolnih špilja nestale su velike kolonije zakonom zaštićenih dugonogih šišmiša.
»Ako se nastavi s hidrološkim i meliorativnim zahvatima izgubit ćemo veliku biološku raznolikost«, ističe dr. Nikola Tvrtković, zoolog i muzejski savjetnik u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju.
Razne opasnosti prijete i pograničnim rijekama na kojima je zaštita još teža, jer se trebaju dogovoriti dvije države.
Već sagrađene hidroelektrane i planirani hidroenergetski sustav Gornji horizonti u BiH, nekontrolirana uporaba pesticida i umjetnih gnojiva, prekomjerni ribolov i lov, neodrživi razvoj luke Ploče, šljunčarenje te planirani zahvati melioracije današnja su slika doline i delte Neretve.
Delta Neretve sadrži najveće i najvrjednije ostatke sredozemnih močvara u Hrvatskoj i osigurava opstanak velikom broju ugroženih vrsta i raznolikost staništa.
»Projekt Republike Srpske ‘Gornji horizonti’ doveo bi do smanjenja vode u Neretvi što bi pojačalo zaslanjivanje donjeg toka i u opasnost doveo poljoprivrednu proizvodnju. Slana voda već sada duboko prodire u kontinent, pa u Metkoviću love lignje«, ističe biologinja Irma Popović iz »Zelene akcije«. Analize vode pokazuju, pak, veće količine aluminija, fenola, ksenobiotika, nitrata i drugih toksičnih i kancerogenih spojeva u Neretvi.
»Aluminij je toksičan i utječe na smanjenje koštane mase kod ljudi i treba dosta vremena da se smanje njegove koncentracije. Fenolni spojevi su kancerogeni, nakupljaju se u organizmu, a posljedica su industrijske i poljoprivredne proizvodnje. Ksenobiotici mogu, pak, uvjetovati mutagene procese na genom, a dolaze od uporabe kemijskih spojeva u poljoprivredi i iz sanitarnih otpadnih voda«, objašnjava dr. Sanja Gottstein iz Zoologijskog zavoda Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu.
Koristi za zajednicu od očuvanih rijeka su velike. Močvarna staništa, rukavci i poplavne šume su za vrijeme visokih voda prirodni primaoci vode i time zaštita od poplava. Sezonska plavljenja poljima daju plodnost. Šljunčano dno te močvarna vegetacija filtriraju i pročišćuju vodu koja se kasnije crpi iz podzemlja za potrebe ljudi. Uvidjevši posljedice pretjerane regulacije rijeka, Europa u projekte oživljavanja rijeka ulaže ogroman novac. U Hrvatskoj se, pak, rijekama oduzima njihov prirodni tok, iako sami djelatnici Hrvatskih voda ističu da upravo zahvaljujući prirodnim tokovima rijeka Hrvatska nije pogođena katastrofalnim poplavama koje unatrag nekoliko godina haraju Europom.
Zbog svega spomenutog, vodena, močvarna i vlažna staništa najugroženija su staništa u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. A o vodi ovisi život na Zemlji.

Piše:  Gordana Petrovčić

Izvor: www.vjesnik.hr