Visinu autorske naknade moguće je utvrđivati ugovornim putem, što je u pravnom smislu čini bitno različitom od parafiskalnih nameta. Problem s naplatom autorskih prava možda je i u tome što korisnici ne razumiju što zapravo plaćaju.

Prijedlozi mjera borbe protiv recesije koji dolaze iz redova poduzetnika u pravilu uključuju i ukidanje ili barem smanjivanje parafiskalnih nameta. Među parafiskalne namete dio poduzetnika ubraja i naplatu autorskih prava, pri čemu je redovita meta nezadovoljstva Zaštita autorskih muzičkih prava (ZAMP), stručna služba Hrvatskog društva skladatelja (HDS). Kako je riječ o udruzi, a ne državnoj instituciji, mnogi se poduzetnici pitaju kako je moguće da ona silom zakona naplaćuje autorska prava, i to na način koji se svodi na naplatu poreza, bilo iz prihoda bilo paušalno, primjerice po broju stolova u kafiću ili restoranu.

ZAMP je među poduzetnicima poznat (neki bi rekli i omražen) po podizanju sudskih tužbi protiv svih koji odbijaju prihvatiti njihov način obračuna autorskih prava. Među takvim je tužbama i ona protiv šest lokalnih operatora kabelske televizije, koji odbijaju plaćati naknadu ZAMP-u jer smatraju da ono što oni rade nije reemitiranje programa, nego samo kabelska distribucija. Drugim riječima, kako nam je pojasnio Marijan Madunić iz osječke tvrtke Consilium, oni nisu obveznici plaćanja autorske naknade, kao ni Odašiljači i veze ili bilo koja druga slična tvrtka u svijetu. Madunić smatra da u njihovu korist idu i odredbe europske direktive 93/83, koja definira kabelsku retransmisiju, te je uvjeren da će mali operatori dobiti sudsku bitku protiv ZAMP-a.

Do 43 posto prihoda

Male kabelske operatore osobito je zapanjio iznos koji ZAMP od njih traži: tako se od karlovačke tvrtke CATV-047 traži čak 842.000 kuna za razdoblje od dvije i pol godine, dok se od osječkog Consiliuma za isto razdoblje traži gotovo 419.000 kuna za samo 929 pretplatnika. Kako je šest operatora odbilo platiti zatraženo, ZAMP je protiv njih podigao tužbe na trgovačkim sudovima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku.

Načini obračuna tarife

Prema međunarodnoj praksi, kao i prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, postoje dva načina za određivanje tarifa. Prvi je određivanje naknade prema postotku od prihoda ili od primitka što ga korisnik ostvaruje od korištenja predmeta zaštite (uglavnom se primjenjuje za koncerte, radijske i televizijske postaje). Pritom se primjenjuje pravilo prema kojem se za uporabu 100 posto zaštićenih djela plaća 10 posto od prihoda, odnosno smanjivanjem udjela glazbe smanjuje se razmjerno i visina naknade. Drugi način je paušalni iznos i primjenjuje se u slučaju da korištenje glazbe ne spada u korisnikovu primarnu aktivnost (primjerice, prijevozna sredstva, izložbeni i ugostiteljski objekti). U tom slučaju postoje brojni specifični kriteriji za određivanje paušala i razlikuju se od zemlje do zemlje. Prema usporednim podacima koje navodi Tajana Tomić, vlasnik kafića u Hrvatskoj (Zagreb) s do 30 mjesta plaća mjesečno iznos od 159,62 kune, u Sloveniji (Ljubljana) plaća 245,60 kuna, dok u Mađarskoj (Budimpešta) plaća 333 kune mjesečno.

Šest malih operatora ističe da je ZAMP njima obračunao autorsku naknadu u iznosu od 20 do 43 posto ukupnih prihoda, dok naknade za velike operatore iznose od 0,32 posto do jedan posto prihoda. Zato su ZAMP prijavili i Agenciji za zaštitu državnog natjecanja. Pozivaju se i na informacije iz ZAMP-a, prema kojima se sva autorska i srodna prava plaćaju u iznosu od jedne do 1,20 kuna po pretplatniku mjesečno, a njima je obračunato i do 400 puta više.

Rupe u zakonu

Na pritužbe malih kabelskih operatora, koje su oni uputili na adrese dvadesetak državnih institucija, pismom je odgovorio glavni direktor HDS-ZAMP-a Tomislav Radočaj. On tvrdi da mali operatori godinama izbjegavaju plaćanje autorskih naknada pod izlikom neusklađenosti terminologije u Zakonu o autorskom pravu i propisima o telekomunikacijama. Autorske naknade istodobno uredno plaćaju operatori koji pokrivaju većinu tržišta, poput B.neta, MAX TV-a ili Digi TV-a, pa Radočaj tvrdi da šest malih operatora izbjegavanjem plaćanja zapravo ostvaruje zakonski nedopuštenu prednost pred konkurencijom.

Odobrenje za takav način naplate ZAMP je dobio od Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (DZIV), koji je središnje tijelo za provedbu industrijskih i autorskih prava. Načelnica Odjela za autorsko pravo i srodna prava u DZIV-u Tajana Tomić pojasnila nam je da tu riječ o kolektivnom ostvarivanju prava koje je nastalo zbog nemogućnosti da se za svaki slučaj iskorištavanja autorskog djela pribavi odobrenje autora. Takva nemogućnost stvara situaciju od koje bi trpjeli i autor i korisnik: autor zato što ne bi mogao kontrolirati korištenje svog djela i postići naknadu za to, a korisnik zato što djelo ne bi mogao iskorištavati. Upravo stoga, ističe Tajana Tomić, u većini zemalja svijeta stvoren je sustav kolektivnog ostvarivanja prava putem udruženja nositelja prava, koje u ime autora svakom zainteresiranom korisniku, uz naknadu, odobrava korištenje objekata autorskog prava, i time mu daje jamstvo pravne sigurnosti.

Zajamčeno Ustavom

HDS-ZAMP, prema podacima DZIV-a, kolektivno ostvaruje i štiti prava za oko 6000 domaćih članova i više od dva milijuna inozemnih autora koji su tu udrugu opunomoćili. ZAMP je član Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja (CISAC) koja okuplja društva iz više od 90 zemalja svijeta, te Međunarodnog ureda za mehanička izdanja (BIEM), koji skrbi za prava snimanja, umnožavanja i stavljanja u promet glazbenih djela.

Tajana Tomić posebno napominje da je autorsko pravo kao privatno pravo zajamčeno ne samo Ustavom (članak 68) i Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima nego i međunarodnim konvencijama i ugovorima koje je Hrvatska potpisala, te čitavom pravnom stečevinom Europske unije. Hrvatska praksa naplate autorskih prava, tvrde u DZIV-u, u skladu je s međunarodnim preporukama i svjetskom i europskom praksom. Naknada za korištenje autorskih djela utvrđuje se prvenstveno ugovorom između udruge za kolektivno ostvarivanje prava i udruge korisnika predmeta zaštite. Ako se naknada ne utvrdi ugovorom, primijenit će se tarifa udruge za kolektivno ostvarivanje prava.

Visinu naknade moguće je, dakle, utvrđivati i mijenjati ugovornim putem, što je u pravnom smislu, zaključuje Tajana Tomić, čini bitno različitom od parafiskalnih nameta. No, kako se bez postizanja dogovora primjenjuje unaprijed zadani cjenik, iz perspektive poduzetnika autorske naknade i dalje izgledaju kao parafiskalni namet jer ih jedna od ugovornih strana (npr. ZAMP) može drugoj (npr. vlasniku kafića) nametnuti silom zakona.

Mentalni problem

Uz kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava, postoji i individualno, u slučajevima kad je pojedinačno korištenje autorskog djela moguće samo uz posebno pisano odobrenje autora. Primjer je prerada djela za korištenje u reklamama ili spotovima. U takvim slučajevima autor sam ili putem zastupnika ugovara korištenje svog djela. Na taj način je moguće istodobno kolektivno i individualno naplaćivanje korištenja istoga djela, ali tu nije, tvrde u DZIV-u, riječ o naplati iste stvari dvaput, jer se radi o različitim pravima.

Takvom zaštitom individualnih prava bavi se i agencija IDM Music, čiji direktor Tomo Johannes In Der Mühlen tvrdi da je isti sustav u cijelome svijetu, samo što kod nas korisnici ne razumiju što plaćaju. Ne može se reći, ističe In Der Mühlen, da ZAMP bilo koga “dere”, jer kafići sa živom glazbom u Njemačkoj plaćaju mjesečno i do 1000 eura, a kod nas višestruko manje. Problem je edukacijski i mentalni, vjeruje In Der Mühlen, navodeći opet primjer Njemačke gdje se takve naknade uredno plaćaju, a kod nas bi neki radije išli u zatvor nego platili ZAMP-u. Prijedloge prema kojima bi ukidanje plaćanja autorskih prava bilo antirecesijska mjera uspoređuje s prijedlogom da iz istih razloga prestanemo plaćati struju ili benzin.

Tužbe najveći trošak

Kao i ZAMP, IDM Music ima ugovore sa sličnim organizacijama u svijetu pa isplaćuje naknade i stranim izvođačima. Provizija im je, kaže In Der Mühlen, vrlo mala, niža od marketinških agencija, jer imaju veliki katalog. Provizija ZAMP-a propisana je zakonom do maksimalno 30 posto, a prema njihovom godišnjem izvješću u 2007. godini troškovi su bili 25 posto. Najveći trošak ZAMP-a, tvrdi In Der Mühlen, su tužbe koje podižu protiv malih korisnika, što u konačnici povećava i iznos autorskih prava, pa mali korisnici zapravo rade sami protiv sebe. Kad bi sutra ZAMP nekim čudom nestao, predviđa In Der Mühlen, Hrvatska bi imala golemih problema jer bi nas tužile zapadne zemlje i nikada ne bismo ušli u EU.

Kritika autorskog prava

Iako je u zadnjih stotinjak godina kodificiran nizom međunarodnih konvencija i nacionalnih zakona, koncept autorskog prava i dalje ima znatan broj kritičara u svijetu. Temeljna ideja naknade za autorsko pravo je da bez nje autori ne bi imali ekonomske motivacije za daljnje stvaranje. Kritičari, međutim, podsjećaju da mnoštvo ljudi i dalje stvara autorska djela iako za njih nemaju tržišta i ne dobivaju nikakve naknade jer im je motivacija osobno zadovoljstvo ili želja da se dokažu u društvu. U vrijeme renesanse Europa je zabilježila snažan rast kreativnosti na svim poljima iako uopće nije postojao koncept autorskih prava ni patenta. U stvarnosti, autorska prava su od mnogo veće koristi izdavačima (industriji) nego samim autorima, ističu kritičari. Upozoravaju i da sama ideja “autora” prenaglašava individualni, a podcjenjuje kolektivni doprinos, konstruirajući iluziju jasnog i nedvojbenog autorstva u svijetu u kojem gotovo sve novo nastaje nadogradnjom i reinterpretacijom postojećega.

Piše: Drago Živković / zivkovic@privredni.hr


Izvor: www.privredni.hr