Nijedna županija, osim Zadarske, ni četiri godine nakon donošenja Zakona o otpadu nema ni jednu lokaciju na kojoj bi se odlagao građevinski otpad, koji se zbog toga iskrcava u more ili na komunalna odlagališta

Kad je prije nekoliko godina država krenula u otkup plastičnih boca i tako zbrinula tu vrstu otpada, bilo je za očekivati da se jednako efikasno ili još i bolje pobrine za druge, opasnije vrste otpada, pa tako i onaj građevinski. Ali to se nije dogodilo. Štaviše, nekontrolirano odlaganje građevinskog otpada prijeti devastacijom Jadranskog mora i obale. Po naravi stvari jedno od najintenzivnijih područja gradnje je hrvatska obala i bilo bi za očekivati da su jako brižljivo određena mjesta na kojima će se odlagati tzv. građevinski otpad. Naime, ako se takva mjesta ne odrede, prilično je jasno što će se dogoditi - otpad će se ‘odlagati’ tamo gdje je to najjednostavnije, ali ujedno i najopasnije i najgore - u more. Praksa pokazuje da se upravo to i događa i da se ogromne količine građevinskog otpada jednostavno ‘iskrcavaju’ u more. Iako je riječ se o nečemu što jednostavno nije moguće tajno raditi, jer se takav otpad vozi kamionima i lako je locirati ‘izvor’ jer je najčešće riječ o građevinskim radovima u okolici, u medijima se dnevno pojavljuju napisi o nepoznatom počinitelju i inspekcijskim i policijskim izvješćima prema kojima se ne zna tko je počinitelj. Ako more nije blizu, dobro posluže i odlagališta komunalnog otpada, koja nisu predviđena za građevinski otpad. Gotovo polovica građevinskog otpada završi na odlagalištima komunalnog otpada, što višestruko povećava troškove sanacije, zauzima korisni prostor odlagališta i nove površine te povećava potrebu za otvaranjem novih nalazišta prirodnih mineralnih materijala. Iako se ponovno može upotrijebiti oko 80 posto građevinskog otpada, ukupno se reciklira samo sedam posto, a 11 posto se izdvoji kao sekundarna sirovina.

Pravilnik o gospodarenju građevinskim otpadom

Šest je mjeseci odavno prošlo

Zakon o otpadu stupio na snagu 24. prosinca 2004. godine. Pravilnik o gospodarenju građevnim otpadom stupio na snagu tek 10. travnja 2008. Prema tom pravilniku županije i Grad Zagreb bili su dužni u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Pravilnika odrediti lokacije za gospodarenje građevnim otpadom na svojem području. Slijedom toga Grad Zagreb i jedinice lokalne samouprave bili su dužni putem reciklažnih dvorišta osigurati preuzimanje građevnog otpada sa svojeg područja. Samo je Zadarska županija u tom roku odredila čak 11 lokacije, ostali do danas nijednu.

Tri godine za Pravilnik

S obzirom da je bavljenje otpadom vrlo unosan posao, očekivalo bi se da neki poduzetnik jedva čeka priliku da se skrbi o građevinskom otpadu, kao i da država radi baš sve da se tom nekom poduzetniku pomogne na svaki mogući način. Nažalost, analiza pokazuje da država (u najširem smislu koji uključuje i županije) praktično nije učinila gotovo ništa, odnosno da je učinila mnogo da svakog poduzetnika destimulira za bavljenje tom problematikom. I naravno, nije učinila gotovo ništa da zaštiti okoliš i zdravlje ljudi.

Kako je vrijeme prolazilo i stanje postajalo sve lošije, sazrijevela je svijest da treba donijeti zakon koji bi se na suvremen način bavio problematikom otpada i Zakon o otpadu je u 2004. godini napokon i donesen. Nažalost, prateći podzakonski akti bez kojih je svaki zakon ‘sterilan’ doneseni su s velikim zakašnjenjem, pa je tako Pravilnik o gospodarenju građevinskim otpadom donesen tek 2008. godine.
Kad se već toliko zakašnjenje dogodilo, bilo bi za očekivati da županije i Grad Zagreb donošenje Pravilnika dočekaju spremni i da se u najkraćem roku, ne čekajući istek propisanoga krajnjeg roka od šest mjeseci, odrede lokacije za zbrinjavanje otpada. Uz časne iznimke kao što je primjerice Zadarska županija, koja je unutar propisanog roka odredila čak 11 lokacija, mnogi nisu učinili baš ništa. Djeluje potpuno nevjerojatno da nijedna županija, osim Zadarske, čak četiri godine nakon donošenja Zakona o otpadu, godinu dana nakon Pravilnika koji je kasnio gotovo tri godine, nema ni jednu jedinu lokaciju na kojoj bi se odlagao građevinski otpad. To znači da su zainteresirani poduzetnici ‘osuđeni’ na beskrajno čekanje da se birokratski aparat (koji od njih živi i kojemu se, nažalost, zbog nerada nikada dosad nije dogodio bankrot koji čeka svakog ne samo neodgovornog nego i neuspješnog poduzetnika) udostoji poduzeti ono što je obvezan i to u jasnim rokovima.

Izgubljena dobit

Pasivnost županija ima za posljedicu da se građevinski otpad nelegalno odlaže (jer negdje se mora odlagati) i time izravno ugrožava okoliš, nema reciklaže koja bi dovela do ponovne uporabe, nema angažmana poduzetnika koji bi se na tom planu angažirali i za svoj i za općedruštveni boljitak, koji bi nabavili strojeve i zaposlili nezaposlenu radnu snagu. Sada se postavlja pitanje zašto je to tako i kakve su pravne posljedice. Odgovor na prvo pitanje (zašto) je samo i isključivo u inertnosti onih koji odlučuju i prešutnom stavu da im nitko ništa ne može ako krše zakon i rade na štetu svoje županije.
Odgovor na drugo pitanje (posljedice) daleko je interesantniji, makar za sada nema potvrdu u sudskoj praksi. Ako se netko ponaša protupravno i ako zbog toga nastane šteta, tada je taj treba nadoknaditi. Ako je teško to primijeniti na opće vrijednosti kao što je uništavanje ili ugroza okoliša, to je vrlo lako i jasno na planu izmakle dobiti. To znači da onaj tko se želi baviti zbrinjavanjem građevinskog otpada i u skladu s tim ishodi potrebne registracije trpi štetu u vidi izmakle dobiti (prihod umanjen za troškove) koju bi od poslovanja ostvario i ima je pravo tražiti (u smislu nadoknade) od države i županija. U tim bi postupcima i država i županije mogli tvrditi da nije jasno da bi baš to trgovačko društvo uspjelo na određenoj lokaciji od vlasnika zemljišta dobiti potrebnu suglasnost, ali to ni nije ključno pitanje. Ključno je da se u drugi plan stavi ono što je bilo (ili nije bilo iako je moralo biti) i da se u najkraćem roku svi povedu za zadarskim primjerom, čak i da ga preteknu (odrede još više lokacija) i da se današnje neodrživo stanje promijeni.

Novo bi stanje trebalo biti slično onom što se dogodilo s plastičnim bocama, s tom razlikom što je sređeno stanje na planu građevinskog otpada snažan poduzetnički input. Pritom ne mislim samo na one koji bi se bavili skrbi o tome otpadu nego i na građevinske poduzetnike koji više ne bi imali opravdanje za protupravno odlaganje otpada.

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Izvor: www.liderpress.hr