Kraj bilo koje izjave koju pročitam u novinama, osim ako je u pitanju izjava okorjelog kriminalca, u zagradi ili iza zareza, a pokraj imena davatelja izjave uvijek stoji i njegovo zanimanje, odnosno trenutni posao. Bilo to relevantno za temu ili ne, očito jest relevantno čitatelju/gledatelju/slušatelju koji procjenjuje hoće li uvažiti navedenu izjavu. grupa ljudi
Isto tako, u zadnje vrijeme primjećujem kako je glavno pitanje nakon što osoba pri upoznavanju izgovori svoje ime – a što ti radiš? Ista je stvar i s pričom o novom frajeru kojeg upoznaš. Prijateljice u šestoj minuti postavljaju pitanje – a čime se On bavi?
Nisam izuzetak od ovoga o čemu pišem, ali nekoliko događaja koji su uzdrmali moj život u zadnje vrijeme, nagnali su me da se pitam – poistovjećujemo li previše druge i sebe s poslom koji obavljamo? I vjerojatno ne bih ni postavljala ovo pitanje da me životne okolnosti nisu dovele do toga da sam – ako posao određuje čovjeka – u jednom trenutku ništa, a u drugom tri osobe u jednoj. Nalazeći se pred pitanjem – što želim dalje od svog života, našla sam se i pred pitanjem – jesam li ja moja karijera?
Važno je imati dobar posao, onakav kakav ti omogućuje da se ujutro probudiš bez teškog tereta na srcu, koji ti omogućuje da se nakon radnog dana ne osjećaš umorno i potpuno iscrpljeno, koji ti pruža financijsku sigurnost i samoostvarivanje. I bilo bi idealno kada bi sve uvijek bilo tako; završiš fakultet, saznaš koji posao pruža sve nabrojeno i samo radiš. Baš kao u bajkama o ljubavi s princezom i princom, ti i tvoj posao živite zauvijek sretni. I ljudi te poistovjećuju s onim što radiš. I tebi je to OK. Ili?
Naravno bajke s happy endom ostaju samo bajke, a u stvarnom životu poslije svakog happy enda dolazi i novi početak. Novi početak kojem je kraj prilično neizvjestan. Ovaj novi početak iza sretnog kraja posebno se očitovao i materijalizirao u vrijeme krize koja nas sve pogađa (ili će nas tek pogoditi).
Kriza najteže pogađa one koji se nalaze pri vrhu, a takvi zapravo najviše izjednačavaju ono što rade s onime što jesu. Menadžeri, doktori i ostali uspješni i neslomljivi ljudi gube tlo pod nogama ako im oduzmeš titulu. I zato je kriza bogom dana, ako mene pitate, jer u ovakvom okruženju, pod pritiskom i s velikom šansom da izgubi svoj posao, a time i svoj identitet, čovjek se zapita je li to sve baš toliko važno i ima li to brdo na koje se uspinjemo neki vrhunac.
Ako mene pitate, brdo ima vrhunac. Vrhunac poslije kojeg dolazi udolina. Pa poslije novo brdo i novo uspinjanje. I to se ponavlja nekoliko puta u našim životima. Kad smo dolje, pitamo se ponovno tko smo i što nam je uistinu važno. A baš se u takvim trenucima mijenjamo iz temelja ili, možda bolje rečeno, dolazimo još korak bliže pravome sebi. Autorica brojnih knjiga popularne psihologije, Barbara de Angelis, to objašnjava kao kretanje kroz život koje se odvija spiralno, vodeći nas, kroz vrhunce i padove, svaki put mrvicu bliže našoj pravoj biti.
U takvim trenucima u kojima se čini da gubimo tlo pod nogama postaje nam jasno da čovjek nije samo ono što radi, da ljude nije moguće potrpati u male kutijice na koje ljepimo naljepnice zanimanja. Puno smo više od toga... Svatko od nas posjeduje jedinstveni set osobina i vrijednosti i život prema tim vrijednostima određuje tko jesmo i tko ćemo postati.
Autor: Ivka Armanda
)